,

Dinka Radonić, žena koja se bavi muškim poslom

Uoči petog Star Film Festa Dinka Radonić je s nama podijelila svoja iskustva i viđenja svijeta filma. 

 

1) Star Film Fest je namijenjen prvenstveno mladim filmašima, onima koji tek ulaze u svijet
filma. Koji je Vama bio glavni motiv da se počnete baviti filmom?
Ja sam krenula iz fotografije. U srednjoj školi me izrazito počeo zanimati vizualni izričaj pa
sam se učlanila u Kino klub Zagreb u kojem sam pohađala razne radionice vezane uz film i
fotografiju. Nakon toga sam upisala Akademiju dramske umjetnosti, gdje se sam se zaljubila
u pokretnu sliku. Ono što me najviše privuklo filmskom poslu tada, jest upravo ta neka
„magija“ koju možeš stvoriti kroz oko kamere. Otkrila sam da u mojem poslu (filmskom
snimanju) leži jedan izrazito važan faktor u doživljavanju filmske materije. Način na koji će
gledatelj percipirati film, u potpunosti je ovisan o tome na koji ću način ja dočarati tu
atmosferu, što svjetlom, što pokretima kamere i načinom snimanja. Smatram da redatelj i
direktor fotografije zajedno grade tu atmosferu, ponajviše u pretprodukciji i pripremi, tako
da na samom snimanju sve teče što glađe.

2) Tijekom ovogodišnjeg Star Film Festa održat će se konferencija pod nazivom Žene u filmu. Vi
ste žena u svijetu filma, mislite li da Vam je ikad bilo teže nego muškim kolegama?
Vječito pitanje 🙂 Pa za početak, filmsko je snimanje kroz skoro cijelu filmsku povijest
smatrano „muškim poslom“. Razlog je bio taj, da je filmska kamera i oprema koja je bila
potrebna za snimanje bila ogromna i teška pa se „pretpostavljalo“ da žena to ne može fizički
izvoditi. Na isti način je montažerski posao bio smatran „ženskim“, jer su na početku filmske
industrije, film rezale švelje (pretežito ženskog roda) budući da su bile spretne sa škarama i
sličnim alatima. Naravno da su se stvari kudikamo promijenile od tada, ali na žalost, nekim
ljudima je teže izbrisati takve nekakve „norme“ iz glave.
Dakle, ja sam žena koja se bavi „muškim poslom“. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je meni
teže nego nekom muškom kolegi, naprosto zato što nemam iskustvo kako je u mom poslu
biti muškarac , ali mogu reći da ponekad imam dojam da moram duplo više raditi i
dokazivati se, samim time što sam žena. Imala sam i par neugodnih iskustva o kojima ne bih u
detalje, ali oni ljudi koji se povode za stereotipima radit će to u svakodnevnom životu, pa
tako i u bilo kojem drugom poslu, a time ne mogu to svesti na nešto što se tiče samo filmskog
svijeta. Sve u svemu, da, ponekad smatram da je nama teže, ali svakako pokušavam uvijek
prema svemu kretati pozitivnim stavom i nikada ne pretpostavljam da itko misli išta loše.
Moje iskustvo je da čak i „najteži“ ljudi potpuno promijene priču ako im se postaviš pozitivno
i otvorenog uma te pokažeš želju za radom i suradnjom.

3) Što mislite o suvremenoj filmskoj produkciji u nas? Možemo li govoriti o spolno nejednakoj
zastupljenosti?
Kada sam išla na prijemni na Akademiju, od nas 8, upisale smo se nas 3 žene. Tada je to bio
rekord. Ne ni toliko zato što nije bio uobičajeno da se primaju žene, već se one nisu toliko ni
prijavljivale (znam jer sam pitala☺). Tako se i na smjeru režije povećao broj žena, polako, ali
sigurno… Danas svako malo možemo pročitati neki članak u novinama o „Ženskom valu u
hrvatskoj kinematografiji“, što mislim da je banalizacija teme, ali ono što mislim da se događa
je upravo logično. Žene se obrazuju u filmskom području te izlaze van sa svojim uradcima pa
novinari to primjećuju, a filmska produkcija se zasniva, naravno, na onim ljudima koji su „u
ponudi“, nazovimo to tako. Ako nema ženskih snimateljica ili redateljica na tržištu, ne
možemo kriviti filmsku produkciju što ih ne zapošljava. E sada, kako su se stvari počele mijenjati i sve više žena postaju konkurentne na tržištu, tako ih i produkcije sve više
angažiraju. Ja za sebe ne mogu sa sigurnošću tvrditi da nisam dobila neki angažman zbog toga
što sam žena, pa tako samo iz svojeg iskustva mogu reći da filmska produkcija kod nas
naprosto prati one koji se pokažu kao vrijedni i sposobni, neovisno o spolu. Dapače, dva sam
angažmana do sada dobila upravo zato što sam žena, jer se radilo o osjetljivim temama za
koje je produkcija smatrala da je podobnija ženska osoba.

4) Postoji li zanimanje vezano uz stvaranje filmova u kojem češće viđamo žene? S druge strane,
u kojim ulogama su najčešće muškarci?
Pa generalno, muškarci se najčešće nalaze u tehničkim segmentima filmskog posla, dok su
žene zastupljenije u onom estetskom/vizualnom dijelu, npr. kostimi, šminka, scenografija i sl.
Ja ne volim generalizirati pa naravno da nije uvijek tako, ali najčešće je. Ne mislim da je to
stereotip, smatram da i muška i ženska energija imaju svoje kvalitete koje valja iskoristiti u
najbolju svrhu, ali isto tako mislim da kada se te energije primjene u području koje nije
„uobičajeno“ za njih, dobivaju izvrsni rezultati. Npr. žena direktorica fotografije će sigurno
donijeti neku drugačiju viziju filma (ne kažem bolju, samo drugačiju), dok bi muškarac
kostimograf donio sigurno drugačiji dizajn (ponovno, ne bolje, već drugačije☺)

5) Što biste poručili mladim filmašima koji se probijaju u svijet filma? Imate li posebne savjete za
žene?
Generalno mislim da svatko tko se želi baviti filmom treba pristupiti onom području koje ga privlači bez obzira na spol, odnosno, koji je sektor za njegov ili njezin spol „uobičajen“. Ako nešto
dovoljno želiš, naći ćeš načina da premostiš bilo kakve fizičke predispozicije ili eventualne
slabosti. Moj je posao fizički izrazito zahtjevan. Konkretno, kada se kamera poput Arri Alexe
natovari sa svim dodacima i opremom, teži i do 35 kg. To je teško za nositi i muškarcu i ženi. Znači
svakako je potreban trening da to onda i napraviš. Ja sam krenula trenirati i dizati utege za
vježbanje leđa čim sam primijetila da je to potrebno. Jednako je kao bilo koji sport, npr. ne možeš
biti profesionalni nogometaš bez da si fizički u najboljoj mogućoj kondiciji. Isto tako je i s mojim
poslom. Najlakše je reći: to je teško, ja to ne mogu. A najljepše je istrenirati i tijelo i um tako da
možeš sve što si naumila. A mladim filmašima, ženama i muškarcima, rekla bih: Samo hrabro
naprijed, postavljajući vlastite ciljeve i ne obazirajući se na granice koje im drugi nameću.